Dogodilo se u onom davnom vremenu kada su se u svom vječnom širenju uzburkale sfere univerzuma i izazvale rigorozne promjene klime na planeti Zemlji. To je među ostalim uzrokovalo i nestajanje šuma, drevnih nastambi naših praroditelja. Do tada, penjači po drveću, skakači s grane na granu i sabirači plodova, naši su praroditelji bili prisiljeni promjeniti svoj način kretanja a time i života. Braneći ono najvrijednije u njima, goli život, hominidi su sa grana silazili na zemlju i da bi produžili vrstu s vremenom se počeli služiti prednjim nogama kao oruđem. Prednje noge koje su im do tog trenutka služile za hodanje, skaknje i penjanje su postajale spretnije i učinkovitije, počele su hvatati plijen, pripremati ga za jelo, paliti vatru i prinosti zalogaje ustima. Čini mi se kao da se u njihovim glavama tada dogodio drugi "veliki prasak" iz kojeg je izrasla ljudska svijest. Njihov mozak se počeo širiti i u svojoj spiralnoj dinamici proizvoditi misli, pretvarati ih u osjećaje koji su pronašli put do izgovorene riječi. Tonovi njihovih glasova su slijedili njihov urođeni ritam i prihvaćali njihovu dinamiku i tako prelazili, slično glazbi u izraz njihovih duševnih stanja. Žamor se počeo širiti tadašnjim svjetom, misli su odzvanjale kao strahovi, glad, žeđ, sreća i ljubav. Osnova kretanja na dvije noge je s vremenom ugrađena u genetski kod našeg postojanja. Mi tu sposobnost rođenjem nasljeđujemo i jedino što možemo je pokušati usavršavati je svijesno. Proizašla iz promijenjene geometrije prostora naših tijela, sposobnost kretanja je svojstvo kojim svladavamo prepreke u svakodnevnom životu, održavamo vrstu i predajemo je u naslijeđe.
Geometrija prostora naših tijela, arhitektura i četvrta dimenzija
Uspravljajući se na dvije noge naši praroditelji su pokretima nesvjesno izgrađivali arhitekturu svojih tijela i prilagođavali je fizikalnim zakonima sfere u kojoj smo rođeni. Tisućgodišnja borba Homo Sapiensa sa zakonima gravitacije je uvjetovala pomicanje točke teže i usavršavanje geometrije naših budućih tijela i pokreta. Pokreti ruku su uvjetovali daljnji razvoj djelotvornosti mozgovnih funkcija, čovjek je počeo drukčije razmišljati i da bi se prilagodio vremenskim uvjetima počeo je graditi prve nastambe. Čovjek je rastao k nebu i svojim pokretima oblikovao svoj osobni prostor u kojem je zavladala i harmonija i ravnoteža. Tako su i građevine koje je stvarao za stanovanje isto tako sljedeći zakone geometrije prostora rasle k nebu i skrivale u sebi za ljudsko oko često nevidljivi osnovni božji zakon, zakon zlatnog reza.
Krenimo od nastanka i razvitka geometrije kao discipline u matematici da bi uistinu mogli spoznati geometriju prostora ljudskog tijela i njegovih pokreta. Geometrija je grana matematike koja se bavi proučavanjem likova u ravnini i tijela u prostoru.
"O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu."
To su stihovi "Himna mome tijelu" u kojima je izražena Euklidova geometrija prostora ljepotom pjesničkog izraza Tina Ujevića.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće, i zbilju stvaranja: ljudsko sjeme po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.
Vrijeme ta četvrta protega našeg postojanja je dinamična dimenzija, ona je naš ritam i naša dinamika, vrijeme je naš pokret i život .
Pokreti su živuća arhitektura prostora.
Arhitektura je sama po sebi umjetnost, izraz stvaralačke snage univerzuma čovjekova uma. Arhitekt je umjetnik koji slijedeći svoje znanje i misono, osjećajne sposobnosti svoga uma, oblikuje prostor koristeći se zakonima geometrije. Uz tri dimenzije – širinu, visinu i dubinu, arhitekt pri stvaranju djela, osjeća i spoznaje prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju te ju i osmišlja unoseći ritam i dinamiku u svoje djelo. Da bi uistino doživjeli savršenstvo arhitekture nekog prostora mi moramo ući u prostor i sjediniti svoje prostor- vrijeme s prostor- vremenom djela. Tada se naš ritam i naša dinamika uistinu sjedinjuju s onim što promatramo.
Ljudski pokret je jedino sredstvo da se arhitektura "doživi" sa svih njenih strana, iznutra i izvana i da se osjeti skladnost i harmonija prostora koju je arhitekt, slijedeći svoje znanje i svoj talent ostvario.
Već su Grci stvarali skladnu arhitekturu jer su za mjerenje koristili mjere preuzete iz veličine dijelova ljudskog tijela po kojima su i nazvane: palac – dlan – pedalj – lakat – ruka – korak itd. To je bilo otjelovljenje krilatice: ČOVJEK JE MJERILO SVIH STVARI!
Kada promatram objekte grčke arhitekture, ja u njima vidim proporcije misli drevnih stvaratelja koje su premostile tisućljeća i tako ih osjećam kao nešto što mi je "slično" i zato mi se to sviđa. Tada mi se uistinu pričinja da vidim snove drevnih arhitekata koji su tim objektima udahnuli dušu i oni tako već tisućljećima žive i sami sebe održavaju.
Mi svojim postojanjem izrastamo iz naših pokreta i gradimo prostor svojih tijela potvrđujući savršenstvo njihove geometrije.
Postanimo arhitekti naših osobnih prostora. Naši svakodnevni pokreti i naša svijest o njima su jedino sredstvo kojim to doista možemo i ostvariti.
4- D samomobilizacijaSpoznajom prostor- vremena, četvrte dimenzije u nama samima mi ulazimo u područje geometrije zakrivljenih ploha i naš osobni prostor, naša kinesfera se spaja sa geometrijom Univerzuma. Naša tijela se sljubljuju s velikim širokim svijetom, a tragovi naših pokreta ucrtavaju uvijek nove geometrijske oblike. Krećući se mi nesvjesno slijedimo zakon zlatnog reza i ostavljajući trag dinamičke spirale postajemo stvaratelji svoga prostora, arhitekti svoga tijela i svoga postojanja.
Geometrija prostora naših pokreta slijedi božji zakon i na svom putu do zlatnog pravokutnika ili trokuta, pri našim svakodnevnim pokretima, doista utire u prostor, za naše oči nevidljive, tragove zlatne spirale.Pri velikom prasku je iz nulte točke, božjeg oka, krenula zlaćana spirala stvarajući najharmoničnije geometrijsko tijelo-veliku kuglu svijeta. Teorija zlatnog reza začeta u antici, je procvjetala u renesansi, kada su umjetnici, matematičari, fizičari i astrolozi tražili savršenstvo u kompozicijama poznatih prirodnih struktura i upravo to željeli izraziti u svojim djelima. Nakon mnogo stoljeća danas se smatra da je zlatni rez najsavršeniji rez u prirodi, potpuno savršen za ljudsko oko jer se u njemu susreću harmonija između linearne, nepodnošljive preciznosti i nepravilne, netočne nesavršenosti našeg postojanja.
U godini 1202., razdoblju cvata gotike, Leonardo iz Pise zvan Filius Bonaccio (sin Bonaccijev, mi skraćeno izgovaramo Fibonaccio) je, vjerovatno potaknut teorijom o zakonu zlatnoga reza, jedno vrijeme proučavao razmnažanje zečeva i došao do zaključka da i oni u održanju vrste slijede taj prirodni zakon. Počeo je brojati i zapisivati sume novorođenih zečeva. Počev od prva dva zeca, broj novih zečeva je rastao slijedećom progresijom:1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89... Svaki slijedeći broj jednak je zbroju prethodna dva. Omjer svih susjednih članova je jednak: 1,618... , a to je broj Phi koji označava omjer zakona zlatnog reza. Taj niz danas nazivamo Fibonacciov niz i njime povezujemo djelove nečega u cjelinu i razumijemo izreku da je cjelina više od sume njenih djelova.
Obrnuti postupak, dijeljenje većeg sa prvim manjim članom niza davati će konstantnu aproksimativnu vrijednost 1,6. Tako su zapravo svi brojevi Fibonaccijevog niza u grupama po tri člana (npr. 8:13:21) u zlatnom razmjeru.
Puž "Nautilus" kao da je izrastao po zakonu zlatnog reza. Pogledamo li pravougaonik i slijedeći dinamičku spiralu umanjujemo li pravougaonike do najmanjega spoznajemo da je puževa kućica izrasla iz Fibonaccievog niza. 2, 3, 5, 8, 13.
Definicija zlatnog reza govori o razmjeru – što znači o odnosu dvaju omjera. “Manji dio prema većem odnosi se jednako kao veći dio prema cjelini”. Ili: “minor:major=major:cjelina”. Ili: “ A:B=B:(A+B)”.
Ideja da se razmjerom zlatnog reza mogu matematički otključati i pomalo otškrinuti mistična vrata iza kojih iskri rajska svjetlost Božje konstrukcije Univerzuma privlači već stoljećima velike umove. Možda će jednoga dana uistinu netko pronaći vrata vremena i dokazati da se mi ne zavaravamo i da su te razine spoznaje dostupne našoj vrsti. Čovjek, od prvih iskri svoga razuma, svim svojim bićem teži spoznaji Apsoluta i Istine. Već od zore čovječanstva, čovjek pokušava magijom i religijom transcendirati materiju u sebi i oko sebe u neku višu sferu, gdje sve ima smisla i gdje se sve uklapa. Metafizička matematika je izmjerila svoju okolicu i brojeve međusobno usaglasila. Matematičari nisu zadovoljni mišljenjem da je umjetnost i ljepota samo intuicija; traži se ono što nije slučajno.
Pitagorejske molitve tetrakisu nisu upućene broju četiri kakav mi danas poznajemo: " O sveti, sveti Tetraktise, ti koji sadržiš korijen i izvor vječnog toka stvaranja.........."
Tetrakis se za Pitagoru sastoji od deset točkica, koje su poredane o obliku trokuta. 1+2+3+4=10. Desetica je po Pitagori suma prva četiri broja i četvrti broj u trokutu koji u sebi sadrži cijeli brojčani sistem. Tetrakis, prva četiri broja i četiri kao sveti broj je za Pitagoru bio osnova četverokuta pomoću kojega je on izračunao prostor pravokutnog trokuta i tako dokazao da je Babilonski teorem točan. Pravokutni trokut se naziva i zlatni trokut."Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbroju kvadrata nad katetama" . a2 + b2 = c2.
Četiri godišnja doba, četiri jahača Apokalipse, četiri strane svijeta, četiri tipa karaktera (sangvinik, kolerik, melankolik, flegmatik), i četiri osnovna elementa (voda, vatra, zemlja, zrak). To je mistični princip harmonije i ljubavi, načelo stvaranja. Broj četiri je suptilna muzika univerzuma, apsolut kojeg je Pitagora osjećao kao muziku sfera, taj broj kao da je za Pitagoru bio Bog.
Slijedeći taj davni princip pokušavam u mojoj kineziterapiji pri radu s pacijentima osmisliti Pitagorin Tetrakis, Einsteinovu dimenziju prostor-vrijeme i uvesti broj četiri u metodu koja se u spiralnoj dinamici moga uma iskri Platonovim idejama i postaje muzikom mog umnog univerzuma.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
Pitagora i njegova ideja o kvadratima
Čekajući u predvorju palače da ga primi tiranin Polikrat, Pitagora se zagledao u kamene pločice na podu. Tako mu je sinula ideja: zbroj kvadrata dviju kateta jednak je kvadratu nad hipotenuzom.
Pravokutan trokut sa stranicama a, b, c sukladan je preostalim trima trokutima unutar zadanog kvadrata. Površina kvadrata nad hipotenuzom odgovara zbroju površina tih četiriju pravokutnih trokuta zajedno sa površinom malog kvadratića između njih. 
Zlatni trokut i zlatni pravokutnik su osnovna geometrijska tijela. Kada ih umanjujemo i povezujemo slijedeći zakon zlatnog reza iz njih izrasta zlaćana spirala. Zlatna spirala je simbol dinamike u nastajanju geometrijskih tijela u prirodi. Spiralna dinamika je čini mi se osnova naših pokreta i osnova našeg postojanja u ovoj velikoj svjetskoj kugli, najharmoničnijem geometrijskom tijelu.Odnedavno su teleskopi snimili rotaciju galaksija u univerzumu i dokazali da se one okreću u obliku dinamične spirale zlatnoga reza. Pitagora je uistinu slušao muziku univerzuma i vidio je u brojevima, bio sinestetičar koji je čuo i vidio zakone zlatnog reza iz kojeg se sve u nama i oko nas razvilo.
Leonardo da Vinci je u svojoj slici "Posljednja večera" zadnju točku dinamičke spirale srednjega pravokutnika stavio u Kristova usta.
Omjeri zlatnoga reza vladaju u mnoštvu prirodnih oblika. Upisan u proporcijsku strukturu čovjeka, urastao je u djela izrađena ljudskom rukom, djela koja su postala svjedocima razvoja kulture i civilizacije. Predmeti su uistinu otisci ili prijenos osnovne razmjernosti čovjekovog tijela i njegove pokretljivosti u vremenu i prostoru.
Zlatni odnosi u geometrijskim tijelima, naročito u pentagramima koji izrastaju iz Pitagorinih tetrakisa, su učinili od njih simbole savršenstva, života, ljepote i ljubavi. Pentagram je po svojstvima zlatnoga reza lik s mnogobrojnim implikacijama i simboličkim značenjima. Bio je tajni znak Pitagorejskog bratstva i podloga bogatih spekulacija u svim vremenima do naših dana. Stranice peterokuta sjeku se međusobno u presjecima točke zlatnog reza i označavaju odsječke minora i majora. Pentagramom se još od davnina označava sfera ljudskog tijela i tako je čovjek već u onim davnim vremenima bio predstavljan kao mikrouniverzum.
Agripa fon Netenhajm (1486-1535) govori o čovjeku kao o najljepšem i najsavršenijem djelu Božijem, stvorenom po njegovom liku i njegovom rječju. Čovjek ima savršenu građu tela. Svi članovi tijela, mjere, težina, pokreti, organi su remek djelo. On daje šest različitih pozicija ljudskog "geštalt-a", koje dolaze iz starih tradicija.Mnogi majstori svoga zanata su su tijekom povijesti ispitivali odnose ljudskog tijela, nastojeći mu odrediti omjere.
Zlatni rez kroz ljudsko tijelo završava dinamičnom spiralom u onoj točki na granici između rebara i donjeg dijela tijela, koju smo nazvali točkom težišta tijela i nalazi se negdje u području pupka. Pupak je ona točka u našem tijelu koja nas prije rođenja povezuje sa životom, koja nas devet mjeseci hrani i brani, ulijeva nam snagu, iz nje se našim još nerođenim tijelima širi životna energija. Upravo tu u zlatnom pravokutniku našeg postojanja su se smjestile "oči Božje", iz kojih se rezanjem pupčane vrpce pri porodu, našim prvim udisajem proširi zlaćana spirala našim tijelom i sjedini sve njegove čelije u jedinstvo nazvano svjesno biće.
Pitagora i Euklid su, u svojoj težnji za dokazivanjem harmonije u prirodi i njenim "čvrstim tjelima", zakon zlatnog reza uveli u geometriju bez racionalnog matematičkog broja. Tako je pored Pitagorinih iracionalnih brojeva a,b i c, broj Phi postao znakom zlatnoga reza. On svojom dinamičkom spiralom ujedinjuje razne dijelove bilo kojeg tijela u cjelinu. Euklid je na osnovi odnosa "zlatnog reza" dokazao da je ljudsko tijelo svojim proporcijama izraslo iz tog zakona, a umjetnici su sljedeći Euklidovu geometriju i dinamičku spiralu svoje svjesne spoznaje ovjekovječili zakon zlatnog reza u svojim djelima .
Od Polikeltovog Kopljonoše, preko Leonardovog čovjeka u kvadratu i kružnici
do Le Corbusierova Modulora je zlatni rez uvijek prisutan pri pokazivanju skladnosti građe ljudskog tijela, kao dokaz postojanja čovjekovog duha u umjetnosti i arhitekturi.
Zakon zlatnog reza sjedinjuje dušu i tijelo i ja znam da duboko u meni postoji jedno mjesto koje osjećam tek slijedeći zlatni rez u čijoj su se zadnjoj točki postavile božje oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto se nalazi u mom središtu, u duši tijela i upravo ta točka uvjetuje moju spoznaju i definira me kao svjesno biće. Vid očiju božjih je spoznaja neraskidivog jedinstva tijela i duše koja se očituje u mojoj egzistenciji koju na koncu shvata moj utjelovljeni um. Gledajući "očima božjim" ja vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom davno koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka stvoritelja zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu prašine, u zabačenom kutku svemira, zače se klica iz koje će nići biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića će blistati i blistaju još uvijek "oči božje" i prodiru u tamu do samog njenog korjena, do titraja energije koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino, neodvojivo od sebe. To biće u isto vrijeme tajnovito i obdareno svojstvom svjesti i spoznaje, golo rođeno, za život nesposobno postade svijest univerzuma i spoznade princip zlatnog reza, najosnovnijeg prirodnog zakona iz kojeg su se eonima rađali svi drugi prirodni zakoni.
Kako gore tako dolje
"...tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada."
I. Gundulić („Osman” )
Ponekad dok tonem u duboki san, dok zaboravljam vrijeme i protekli dan, osjećam kako ocean tišine grli hrid na kojoj vjekuje tajnoviti hram, svjetlosno zdanje izraslo iz nebeskog vretena, satkano od niti prošlih i dolazećih snova, čarobna kuća puna anđeoskih slova. Valovi mojih snoviđenja stižu iz daljine, daruju mi zagrljaj svjetlosne tišine, prosipaju iskričavi leptirića roj, dodiruju dušu nježnim zvukovima što potsjećaju na anđeoski poj. Tada čujem lepršanje anđeoske kose, udišem mirise na svjetlosnom putu prosute rose, kušam nektar iznjedren iz anđeoske duše, taj čarobni moje duše lijek i snivajući ljepotu zemaljskoga raja u svjetlosnom zagrljaju prhuji bezvremeni vijek. U jutrenju ljubičastog sjaja osjećam istinitost sretnoga trenutka, spuštam se iz sanjanoga raja u dolinu rijeke što vremenom zovem i spoznajem da je anđeoska snaga sretnoga trenutka ista i gore i dolje, uvijek ista istina dubrovačkog pjesnika. Tek neke nesretne duše ne vjeruju u taj stih izrastao iz srca drevnog pjesnika, nesretne duše samu sebe lažu i svaku istinu na vazi nesretnog trenutka važu. Koračam anđeoskom stazom bez početka i kraja osjećam vrtnju životnog kotača, bila gore, bila dolje osjećanje isto, vrtnja nebeskog vretena istinu mi tka i ja živim poeziju drevnog pjesnika. Spiralna dinamika, zakon zlatnog reza, neprestani treptaji zlaćane spirale u visine moju dušu dižu i onda je u sretnom trenutku buđenja u novom snu spuštaju u dohvatljivu nizinu da bi ponovo bila spremna za let kroz drevnih snoviđenja splet. U kapljici snova cijela vječnost nad mojom dušom bdije, u njoj se zrcali svjelost sa nebeskih visina, u njoj iskri tajna oceanskih dubina, u njoj se skriva istinitost stiha drevnog pjesnika, zakon zlatnog reza i zlaćana spirala sretnoga trenutka.
4- D samomobilizacija i Leonardov čovjek u kvadratu.
Razmišljajući o metodi Manu propria kineziterapija, sjetih se ponovo Leonardovog čovjeka zatvorenog u kvadrat i njegovih ilustracija u knjizi "Di divina proportione" od fra Luca Pacioli iz 1509 godine. Leonardo je bio prvi koji je taj odnos nazvao sectio aurea, zlatni rez. Slijedeći Vitruvijevu tvrdenju:
"Ako se naime od dna nogu do vrha glave uzme mjera, pa se ona prenese na raširene ruke, vidjet ćemo da je širina jednaka visini kao što je to i kod površina koje su prema uglomjeru kvadrat. Kad bi na primjer čovjek legao na leđa i raširio ruke i noge, i kad bismo vrh šestara postavili na njegov pupak i opisali kružnicu, ona bi dirala prsta ruku i nogu" Leonardo da Vinci je unio u svoje djelo još i dinamiku pokreta i tako pokretom kvadrirao kružnicu.
Leonardovo djelo je još uvijek živo i širi se zakonom zlatnog reza do naše današnje spoznaje. Kada promatram njegovu ilustraciju između moje svjesne spoznaje i slike se zatvara zlatni pravokutnik i ja osjećam nastajanje zlaćane spirale koja završava u dubini moga emocionalnog uma. Da Vinci je spojio zananost i filozofiju u jedno otvoreno djelo koje se kao i univerzum još uvijek svojom spiralnom dinamikom širi o osvaja naše umove. On je kvadrirao kružnicu iako to još uvijek teoretski nije dokazljivo, ali je uspio svojim djelom ostvariti dinamiku najsitnijih čestica naše spoznaje i mi nesvjesni promatrači njegovih djela za zatvoreni u kuglu koja nas sa njegovim djelima spaja svojim osjećajima stvaramo geometrijska tijela iz kojih izrastaju dinamičke spirale i pretvaraju se u vrijeme našeg postojanja. Pričinja mi se kao da je svojim djelima postavljao pitanja na koja mi promatrači danas još uvijek tražimo odgovore. Iz zagonetki njegova uma su proizašli poticaji za traženje zagonetki u mom umu. Leonarda je zanimao više let nego ptica sama, povijenje vlati nego busen trave, više virovitost vode nego korito rijeke, više djelotvornost nego statičke činjenice pa je on u svojoj skici čovjek u kvadratu i kružnicu slikao dinamiku pokreta kojim čovjek stvara svoj prostor i svoje vrijeme.
Mona Lisa je isto nastala zakonom zlatnog reza. To prekrasno i u našoj svjes
ti vječno živuće lice je nastalo matematičkim odnosom, koji dijeli, ali u istom momentu svakom djeliću ostavlja osobnost, koji u konačnici čini harmoničnu cjelinu. Tom slikom nam Leonardo poručuje da su poslije drugog "velikog praska" ruke i mozak svojom spiralnom dinamikom stvorile čovjeka. Zlaćana spirala tog djela završava na rukama stoljetne dame zagonetna osmjeha. Ruke, mozak i spoznaja opasnosti svog postojanja u univerzumu su stvarale čovjeka i njegov utjelovljeni um. Promatrajući ovu sliku spoznah i misao staroga majstora. Ruke su produžetak mojih misli, one osjećaju, one me brane i hrane, njima prodirem u tajnom obavijene mišićne napetosti mojih pacijenata. Manu propria kineziterapija je put kojim ću uspjeti pacijenta uvesti u njegovu, osobnu spiralnu dinamiku, naučiti ga da osjeti dinamiku svoje zlaćane spirale i da u sebi spozna zakon zlatnog reza, zakon iz kojega je nastao.
Kada to spozna, 4- D samomobilizacija, svjetlosna dimenzija istinskog postojanja će se sama od sebe u njemu rađati.
Moj utjelovljeni um, zakon zlatnog reza i 4- D samomobilizacija
Slijedim li svjesno zlatni rez u sebi, stvaram si misaonu dinamičnu spiralu, putujem djelovima tjela, razdvajam ih i seciram ali u njenoj zadnjoj točki osjećam božje oči, moje oči kontemplacije, moju svijesnu spoznaju mjesta ujedinjenja sa onim, do sada, nesvjesno zapamćenim u meni. To je točka iz koje izvire moja samoosjetilnost i samoosjećajnost, u kojoj se susreću osjećaji i pokret, točka iz koje proizlazi harmonija mog stanja i prelazi u moje emocionalno izražavanje pokretom.
Ako spoznamo da je beskonačnost skrivena u konačnosti naših tijela, ako osjetimo vječnost u trenutku postojanja, onda se Aleph, znak beskonačnosti, oči božje, nalazi upravo u toj točki zlatnog reza ljudskog tijela- iz nje proizlazi harmonija njegovog prostora, svjesna spoznaja ujedinjenja svih njegovih sposobnosti i erupcija snage osobnog postojanja.
To je točka u kojoj se nalazi sve i ona tako za mene postaje sve. Tu je sjedište moje unutarnje dinamičke ravnoteže, iz te točke je krenula moja povezanost s univerzumom u trenutku rezanja pupčane vrpce.
Prvim udisajem mi, dinamičnim procesima nesvjesno spajamo tu točku s mozgom i tako ucrtavamo put životnoj energiji, koja će cijeli naš život strujati i oblikovati naše tijelo. Iz te točke kreće naše postojanje, tu su skupljeni i ujedinjeni vječnost i beskonačnost, tu nastaje veliki prasak svakog svjesno življenog života.
Svjesnim sudjelovanjem u životnim procesima i uvijek novim izazovima djelujemo na nastajanje stalno novih energetskih potencijala, koji mozgu omogućavaju kontinuirani rad, obnavljanje struktura i organiziranje novih središta samoosjetilnosti. Koncentracijom na disanje, našim prvim pokretom poslije poroda i njegovim svjesnim izvođenjem punimo rezervoar životne energije koji se nalazi u našoj zdjelici, koju zbog toga i nazivamo kućom snage.
Čovjek, svojim postojanjem u univerzumu, živi u svojoj osobnoj sferi, nazvali smo je kinesfera, i pokretima svoga tijela čini pentagram, geometrijsku figuru koja slijedi proporcije njegova tijela. Svojim svjesnim sudjelovanjem u nastajanju geometrije svoga tijela on postaje više od te metafore, postaje "mali univerzum" u univerzumu, ostvaruje univerzum svoga utjelovljenog uma.
Pentagram, zvijezda sastavljena od pet trokutova koji u svom nastajnju slijede zakon zlatnoga reza i pri tome ostavljaju trag zlatne spirale. U svakom trokutu pentagrama je moguće po zakonu zlatnoga reza ucrtati po još jedan mali pentagram, pa još jedan i tako u nedogled.
Zamislim li u mojoj kinesferi ponavljanje i umanjivanje pentagrama, do najmanjeg u području pupka, tada slijedeći zlatni rez, dinamičnu spiralu mog postojanja, dolazim do točke koju sam nazvala "oči božje" izvor iz kojeg se energiija širi tijelom.
Unutar svakog novonastalog i umanjenog pentagrama ja mogu slijediti dinamičku spiralu zlatnog reza i u svakoj njegovoj točki osjećati tijelo, u svakom zglobu pronaći izvor energije za nastajući pokret i za njega potrebnu harmoniju mojeg stanja.
Sada u ovom trenu se prisjećam skica sa početka ove priče o zlatnom rezu i njegove spoznaje u nama samima. Pred mojim očima se ukazuje ponovo zlatni pravokutnik i ja mogu slijediti put zlatne spirale do njene zadnje točke u najsitnijem zlatnom pravokutniku jednog od mojih zglobova.
Tako otkrivam regije u tijelu u kojima dolazi do mogućih blokada moje životne energije. Spoznajem da su to mjesta na koja se moram koncentrirati i pokušati stvarajući misaone slike spoznati njihov prostor, osjetiti uzrok nastajanja brana tijeku energije. Te regije su mali zglobovi kralježnice čijih pokreta obično nisam svjesna jer pogled mojih očiju ne seže do njih. Jedino što mogu učiniti je pokušati moju kralježnicu i njene male zglobove vidjeti mojim unutarnjim očima, očima moga dubokog senzibiliteta koji mi omogućava da ono što sam vidjela na roentgenskim slikama ili u anatomskom Atlasu prtvorim u viziju svojih leđa. I gle kao voćka poslije kiše, obasjana suncem moje spoznaje o njoj, u mojoj svijesti blješti slika kralježnice sa svim njenim malim zglobovima.
Tako otkrivam regije u tijelu u kojima dolazi do mogućih blokada moje životne energije. Spoznajem da su to mjesta na koja se moram koncentrirati i pokušati stvarajući misaone slike spoznati njihov prostor, osjetiti uzrok nastajanja brana tijeku energije. Te regije su mali zglobovi kralježnice čijih pokreta obično nisam svjesna jer pogled mojih očiju ne seže do njih. Jedino što mogu učiniti je pokušati moju kralježnicu i njene male zglobove vidjeti mojim unutarnjim očima, očima moga dubokog senzibiliteta koji mi omogućava da ono što sam vidjela na roentgenskim slikama ili u anatomskom Atlasu prtvorim u viziju svojih leđa. I gle kao voćka poslije kiše, obasjana suncem moje spoznaje o njoj, u mojoj svijesti blješti slika kralježnice sa svim njenim malim zglobovima.
Spoznavši postojanje tih zglobova osjećam i njihovu nepokretnost zbog ukočenosti mišića koji su odgovorni za njihovu dinamiku i ritam. Moj utjelovljeni um mi ukazuje da je moj osobni prostor neharmoničan, da u njemu postoje slijepe točke, koje bih trebala osvijestiti. Slijedeći zlatni rez misaono ulazim u male zglobove.
Legenda fotografije:(1) diskushernija (plavo) (2) kralježak (3) Križna kost (crveno)
Zglob je prostor nastao zakonima geometrije. Svaki, pa i najmanji zglob moga tijela ima svoju dužinu, širinu i visinu. Toj trodimenzionalnosti građe moga tijela ja svojom svjesnom spoznajom dodajem i četvrtu dimenziju, vrijeme u kojem osjećam dinamiku i ritam pokreta. Uranjam misaono u dubinu tih sićušnih prostora moje kralježnice i u svakom od njih pronalazim usahlu vrulju malog presušenog potočića koji bi se trebao ulijevati u veliku rijeku moje osobne energije. Moj misaoni zlatni rez mi otkriva da je svaki djelić moga tijela isti u svojim svojsvima i da se u svakom od njih krije moja osobnost. Tada shvaćam na ja nisam suma dijelova nego cjelovito živo biće koje, da bi uistinu živjelo, mora slijedeći zakon zlatnoga reza osmisliti svoje postojanje. Otkrivši usahle, skrivene izvore u sebi ja ih mogu misaonom gimnastikom oslobađati i stvarati kanale kojima ću ih povezati sa matičnom rijekom moga postojanja.
Tada se djelovi moga tijela ujedinjuju zlatnom spiralom mojih misli o njima, moj dinamički osobni prostor postaje harmoničan entitet mog postojanja, oblikovan mojom samosvijesti i njenim djelovanjem, vječnim titrajima i konačnim ispoljavanjem moje životne energije. Moj utjelovljeni um širi svoje granice, stvara nove dimenzije i postaje moje veliko misaono- osjećajno "Ja".
To je pentagram, moja kinesfera izrasla iz one točke zlatne spirale zlatnoga reza koja je u meni "možda" bila prva. Ona je moja veza sa okolinom, ona mi omogućava postojanje u sferi planete na kojoj sam rođena, štiti me od neželjenih uljeza, brani od rušitelja mentalnog i tjelesnog zdravlja. Kinesfera je proizvod osobne energije, možemo je širiti ili skupljati, nabijati i prazniti, sve to možemo, ali je prvo moramo spoznati i osjetiti.
To je pentagram, moja kinesfera izrasla iz one točke zlatne spirale zlatnoga reza koja je u meni "možda" bila prva. Ona je moja veza sa okolinom, ona mi omogućava postojanje u sferi planete na kojoj sam rođena, štiti me od neželjenih uljeza, brani od rušitelja mentalnog i tjelesnog zdravlja. Kinesfera je proizvod osobne energije, možemo je širiti ili skupljati, nabijati i prazniti, sve to možemo, ali je prvo moramo spoznati i osjetiti.
Spoznavši svjesno djelotvornost zakona zlatnoga reza i spiralnu dinamiku osnovne energije iz koje sam nastala, nakon godina rada na konceptu "Manu propria kineziterapija", uskliknuh sretno: "4- D samopoimanje, 4- D samostabilizacija i 4- D samomobilizacija su doista metode kojim će moji pacijenti osjetiti i spoznati najosnovniji zakon iz kojeg je izrasla geometrija njihovih tijela i pokreta."
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
poglavlje "Zlatni rez" str, 33
http://sretan-trenutak.blogspot.com/
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
poglavlje "Zlatni rez" str, 33
http://sretan-trenutak.blogspot.com/
